Riblji fond i ostali stanovnici jezera

ŠTUKA – Esox lucius (Linneaus, 1758)

stukaNaša štuka je riba nizijskih voda, rijeka, jezera i bara. Prema nekim podacima, naraste do 1,5 pa i 2m i 34 kg mase, mada kod nas ima zabilježenih primjeraka do 20 kg. Tijelo štuke je zelenkaste boje sa žućkasto-bijelim poprečnim prugama. Izduženog je i vretenastog oblika sa snažnim repom na kraju. Po obliku tijela, može se zaključiti da štuka nije dobar plivač na duže staze, već napada iz zasjede, iz šaše, granja i potopljenih panjeva ili podlokane obale. Njen jak rep joj daje ogromno ubrzanje pri napadu. Ukoliko ne uspije iz prvog pokušaja, u većini slučajeva odustaje od daljeg proganjanja plijena. Ovo treba imati u vidu pri vođenju varalica. Glava štuke je karakterističnog oblika guščijeg kljuna. Na njoj se nalaze velika usta, sa 700 oštrih zuba. Štuka plijen hvata sa boka i okreće ga naprijed glavom, te ga tako guta.

Vid joj je odlično razvijen i pretežno se oslanja na njega pri lovu. Treba imati u vidu da je štuki potrebna svjetlost za lov, ali da se kod bistrih voda, ona ipak odlučuje za lov pri sumraku, jer je tada druge riba teže uočavaju. Hrana su joj sva živa bića manja od nje koja se mogu naći u vodi do dubine od 2 m ili na vodi.

Mrijesti se prva, već krajem zime, kada temperatura vode pređe 10°C, u našem podneblju od februara do aprila. Prvi put ulazi u mrijest sa 3-4 godine starosti.

Ljeti, štuka lovi izjutra i predveče, a u toku dana samo za oblačnog vremena. Sa jeseni, lovni period štuke se produžava na skoro cijeli dan. U ovom periodu štuka taloži masne naslage za zimu. Zimi ne prestaje sa hranjenjem, posebno za vrijeme lijepih i sunčanih dana, kada bijela riba krene da pliva.

GRGEČ – Perca fluviatilis (Linneaus, 1758)

grgecGrgeč naseljava cijelu Evropu, osim voda Škotske i Norveške. Naseljava sve vrste vodenih teritorija. Bez obzira na tip vode, grgeča uvijek tražite iza betonskih blokova, većeg kamenja, potopljenog drveća, među vodenim biljem ili ispod podlokane obale iz koje izrasta dosta korjenja priobalnog drveća. Mrijesti se obično od marta do aprila, ali ako je temperatura niža, taj period može da se produži i do juna. Ženka polaže i do 200.000 komada ikre i to je razlog brzog osvajanja novih voda.

U mladosti, grgeč je vretenast, ali sa godinama dobija grbu iza glave. Naraste i do 50 cm sa težinom do 2 kg i može živjeti i do 50 godina. Najčešće upecani primjerci su oko 200g.

Bandar je jatna riba i u jatu i lovi, a samo kada ostari postaje usamljenik. Jata su obično sastavljena od primjeraka iste veličine i što su članovi mlađi jato je veće. Sa dolaskom noći i polaskom na počinak jato se raspada, da bi se izjutra opet formiralo. Odrasli grgeči zimi, iz dubina, periodično dolaze u pliće dijelove da nešto ‘s nogu’ ulove i pojedu, pa se zatim ponovo vraćaju u dubinu. Najaktivniji je kada je temperatura preko 14°C. Kada temperatura padne ispod 4°C bandar pada u san. Bandar je lijepa riba, čiji oblik tijela ukazuje na grabljivi način života. Leđa su mu maslinasto zelena sa 6 do 7 crnih linija koja mu pomažu da se sakrije u vodeno bilje odakle vreba plijen. Rep je mali, pa bandar nije brz plivač, ali je izuzetno izdržljiv. Bandar plijen progoni, za razliku od štuke koja plijen napada u trenu i brzo odustaje.

ŠARAN – Cyprinus carpio (Linneaus, 1758)

saran-golac

saranDivlja forma šarana potiče iz Mandžurije kineske provincije, odakle je naseljen u rijeke Mediteranskog, Aralskog i Kaspijskog sliva. Ovo je krupna, termofilna vrsta, koja se najbolje osjeća u suncem zagrijanim vodama nižih nadmorskih visina. U povoljnim uslovima postiže velike težine. Bira obično kanale, jezera, pa i mirnije rijeke. Postoji i tzv. Češki šaran, koji takođe spada u ribnjačke šarane. On ima krljušti, ali se mnogo razlikuje po obliku od pravog divljaka. Zdepast je i ima izrazito strma leđa. Iz Evrope je preseljen u Sjevernu Ameriku i Australiju. Često ga zovu i “lisac”, jer dugo ispituje mamac, pa ga je teško uloviti. Uboden na udicu, pronaći će i najmanji zapon u vodi da obmota najlon oko njega. Na kamenitim dijelovima rijeke držaće se dna da bi najlon prerezao na kamen ili školjku. Njegovo tijelo je gomila mišića i ne predaje se do posljednjeg časa.
Kao svoje stanište, od koga se rjeđe udaljava, obično bira osunčana mjesta do dubine od 2 m gdje ima potopljenih panjeva i stabala koja su duže vrijeme u vodi. Ovakva drva su načeta crvima, koji su mu, pored školjki i puževa, glavna hrana.
Mrijesti se od maja do juna pri temperaturi vode od 15 do 20°C, u plićacima obraslim vodenim biljem kao i na terenima koji su poplavljeni. Ženka položi od 50.000 do 1.500.000 komada jajašaca. Mlađ se iz ikre izvali za 7 dana, a čim se ribice izlegu, hrane se zooplanktonom. Već pri veličini od 2cm počinju da se hrane na dnu staništa gdje traže larve insekata, ali i dijelove biljaka i sjemenke. U Evropi, šaran se hrani samo u toku tople sezone. Kada temperatura padne ispod 8°C, šaran prelazi u potpuno mirovanje.

AMUR – Ctenopharyngodon idella (Valenciennes, 1844)

AmurPostojbina amura je centralni i donji tok rijeke Amur i njegove pritoke, kao i rijeke Kine u provincijama Kanton i Tajvan. Odatle je amur prenesen u Evropu i Ameriku oko 1970. godine kako bi kontrolisao rast vodenog bilja. Amur nastanjuje pretežno velike, tople rijeke sa blagim tokom, jezera i kanale obrasle travom i podvodnim biljem. U svojoj postojbini, na izvorištima velikih rijeka, mrijestii se od aprila do kraja ljeta, čim temperatura vode postigne 15°C. Nakon oplodnje jake struje odnose jajašca nizvodno i nekoliko desetina kilometara. Mladi se izlegu nakon 2 dana i rastu u plićacima, gdje se hrane zooplanktonom. Čim porastu preko 4 cm, prelaze na ishranu isključivo biljnom hranom. U Evropi se amur ne razmnožava u prirodi, jer mu ne odgovaraju temperaturni uslovi, ali i zato što kod nas pretežno živi u mirnimi sporim vodama, dok su mu za parenje potrebna izvorišta velike vodene moći. Vještačka oplodnja ikre se odvija pri temperaturi od 25°C, kada se dobija od 50.000 do 150.000 jaja po kilogramu ženke.
Amur se hrani podvodnim biljem i insektima koji lete blizu površine vode. Zimi se njegova aktivnost smanjuje i on se povlači u dublje slojeve vode. Glavni zadatak amura u Evropi je eliminacija podvodnog bilja u kanalima i bazenima. Amur u svojoj postojbini naraste do 1,7 m i može biti težak do 36 kg, ali u Evropi njegove maksimalne dimenzije su 1 m i 25 kg. Iako ga ponegdje nazivaju šaranom trave, on oblikom svog tijela više podsjeća na klijena nego na pravog šarana. Tijelo mu je izduženo i cilindrično, srebrno-bronzane boje i prekriveno krupnom krljušti. U mladosti, lako ga je zameniti sa kljenom. Međutim kljen ima 56-61 žbicu u leđnom peraju, a amur 43-45. Kod amura su peraja više zaobljena, a analno i dorzalno peraje imaju po osam žbica.

LINJAK – Tinca tinca (Linneaus, 1758)

linjakNajradije naseljava sporotekuće vode jako obrasle vegetacijom sa mekim muljevitim dnom. Najčešće se nalazi u mrtvajama, rukavcima rijeka koje su se odvojile od glavnog toka i sada predstavljaju jezera, barama i jezerima.

Kvalitet vode mu ni malo ne smeta, pa u vodama sa vrlo malo kiseonika i kiselim vodama ima manje riblje konkurencije i populacija mu je brojnija. Može preživjeti i nekoliko sati van vode, a umije i da se zakopa u blato prije nego voda presuši i u njemu preživi sušu.

Linjak je jedini predstavnik roda linjaka u nas, pa stoga nema ni jedne njemu slične ribe. Male sličnosti sa šaranom ima u obliku tijela. Linjak ima samo jedan par brkova. Tijelo mu je obavijeno sluzi, kao kod soma ili cverglana, ali ispod sluzi nalazi se sloj sitnih krljušti.

Boja tijela je karakteristično močvarno zelena dok su mu bokovi sa zlatnim sjajem, a trbuh mu je žućkast. Peraja linjaka su obla i po tome je jedinstven.

Mrijesti se u plitkim vodama od maja do avgusta. Sitnu i ljepljivu ikru odlaže na plitkim mjestima, na vodene biljke i samo dno, pri temperaturi od 20°C. Jajašca se izvale nakon šest do osam dana, a sa hranjenjem počinju nakon dvije nedelje. Prvo se hrane zooplanktonom, planktonskim larvama rakova i insekata, crvima i drugim sićušnim životinjama koje čine faunu dna. Odrasle jedinke se hrane insektima i larvama, puževima i crvima sa dna koje iskopava svojom rilicom. Na temperaturi od 4°C prestaje sa hranjenjem i pada u zimski san, te ga zimi i ne možemo loviti. Prosječna veličina linjaka u nas je 30 do 40 cm i masa 1-2 kg, dok mu je maksimalna dužina 60 cm i težina 7 kg.

Linjak je ugrožena vrsta i sve je manje ima u našim vodama. Razlog je u neprestanom smanjivanju njegovog prirodnog staništa, bara i močvara. U nekim dijelovima svijeta linjak se smatra doktorom drugih riba. Njegova sluz se smatra izuzetno ljekovitom i veruje se da riba koja se očeše o njega biva izliječena od svake riblje bolesti. U srednjem vijeku smatralo se da linjakova sluz liječi od zubobolje, glavobolje, migrene i mnogih drugih bolesti. Takođe vjerovalo se da štuka ne napada linjaka zbog njegove mistične moći.

KARAŠ – Carassius auratus (Linneaus, 1758)

karasPorijeklo karaša su rijeke koje se ulivaju u Sjeverno, Baltičko i Crno more, kao i one koje se ulivaju u Atlanski okean, pa sve do rijeke Lene. Živi uglavnom u mirnim, jako zatravljenim ravničarskim vodama sa muljevitim dnom, dok je relativno rijedak u rijekama. Njegova izuzetna izdržljivost omogućava mu da živi i u onim vodama u kojima druge ribe ne mogu. Na primer, moguće ga je naći i u bazenima koji se u toku zime skoro potpuno lede, a u toku ljeta zbog male količine vode, postaju izuzetno tople skoro bez imalo kiseonika u vodi. U zavisnosti od uslova života, karaš ima veliku varijabilnost građe. Prosječno poraste 15-30 cm, a dostiže i do 50cm i težinu od 2,7kg. U vodama sa malo hrane kao i u malim vodama dešava se da se prenamnože pa se tu mogu naći duguljasta zakržljala jata čiji pojedinci teško premašuju 300g. Ove karakteristike nisu nasljedne i zavise samo od uslova. Kada dođu bolja vremena, potomci zakržljalih jedinki postaju brzorastući primjerci okruglog tijela. U vodama sa dosta hrane, a posebno u onima u kojim ima dosta grabljivica, mogu se naći ogromni primjerci karaša, ali su oni izuzetno rijetki.
Karaš živi na dnu gdje se i hrani sitnim životinjama i dijelovima biljaka. U toku ljeta se hrani intenzivnije, dok zimi potpuno prestaje sa uzimanjem hrane. U vodama koje se zimi potpuno lede, preživljava zahvaljujući svojoj tjelesnoj izlučevini koja se ne ledi, a obezbeđuje vlažnost kože. Pari se u maju i junu, a ženka položi oko 300.000 komada jajašaca na podvodnom bilju.

SIVI TOLSTOLOBIK – Aristichys nobilis (Richardson, 1844)

tolstolobikTolstolobik naraste do 1 m. Najčešće dostiže težinu od oko 35 kg mase, a najveći primjerak na našim prostorima je pronađen u Hrvatskoj i težio je 63 kg. Tolstolobik je prenešen iz Kine, iz rijeke Amur. Gaji se u ribnjacima, a naselio je i Dunav i njegove pritoke. U našim vodama se mrijesti jedino vještački.
Postoje dvije vrste tolstolobika – bijeli i sivi.
Bijeli se kao mlađ hrani zooplanktonom, a kada poraste isključivo fitoplanktonom (algama i jednoćelijskim organizmima).
Sivi se i kao odrastao hrani zooplanktonom (larve, vodene bube). Međutim, u ribnjacima, obje se vrste mogu naviknuti i na gliste i na zrnastu hranu.

KLIJEN – Squalius cephalus cephalus (Linneaus, 1758)

klijenOsim sjeverne Skandinavije i ostrva u Mediteranskom moru, klijen naseljava cijelu Evropu. Živi kako u slatkoj tako i u brakičnoj vodi, ali i u Baltičkom moru. Uprkos klijenovoj velikoj sposobnosti prilagođavanja, on ipak najradije naseljava tekuće vode sa tvrdom podlogom. U nizijskim rijekama, najčešće se zadržava ispod brana i zapreka u vodi gdje se hrani. U pastrmskim vodama smatra se nepoželjnim jer proždire plemenitu mlađ i ikru. Klijen se hrani i životinjskom i biljnom hranom. Veliki primjerci se hrane drugim ribama i žabama, čak proždiru i plodove koji padaju sa priobalnog drveća. Uprkos svojoj velikoj proždrljivosti, klijenovi rastu prilično sporo. Sezona parenja im je sa proljeća. U tom periodu mužjaci, pa čak i neke ženke dobijaju tačkice po tijelu, a analno i ventralno peraje postaje im crveno. Ženka polaže između 50.000 i 200.000 jaja. Nakon izvaljivanja, mlađ jede zooplanktone. Mlade ribe se drže u jatima, dok odrasli primjerci žive zasebno. Kreću se tik ispod površine vode, odakle mogu da reaguju na svaku opasnost. Klijenovi su izuzetno stidljive ribe, što posebno važi za starije primjerke.

DEVERIKA – Abramis brama (Linneaus, 1758)

deverikaDeverika naseljava sve vode Evrope, sem voda Skandinavije, Škotske, Pirinejskog i Apeninskog poluostrva i vode na zapadu i jugu Balkana. Tipična riba donjih tokova velikih rijeka. Naseljava i jezera, kotline, rukavce i mrtvaje. Podnosi i brakičnu vodu na ušćima rijeka u mora. Zadržava se u dubljim (od 3 do 8 m), otvorenim vodama, približavajuci se obali samo noću i rano izjutra i kada voda nadolazi u potrazi za hranom. Kao i većina ostalih ciprinida i deverika je jatna riba, bez obzira na uzrast. Jato je uvek uniformno, sastavljeno od jedinki približno istog uzrasta i na područjima koja nisu izrazita hranilišta i mrijestilišta, uglavnom se sreću čista jata deverika. Deverika pripada redu šarana (Cyprinioformes), porodici šarana (Cyprinidae) i potporodici klijena (Leuciscinae). Tijelo joj je visoko (posebno kod starijih primjeraka i primjeraka iz dubljih jezera) i bočno spljošteno. Mladi primjerci su srebrnaste boje. Kod starijih, leđa dobijaju zagasito zelenu boju, hrbat se izdiže, odvajajući srazmjerno malu glavu, sa malim, gotovo završnim, mada ipak malo niže postavljenim ustima. Usta, sa predviličnim i viličnim kostima, vrlo su mekana. Ždrijelni zubi su jednoredni i ima ih po 5 na svakom petom skržnom luku. Posebna karakteristika deverike je izrazito dugo analno peraje.

Postoji pet vrsta deverika koje nalikuju jedna drugoj, a to su:

• Crnooka deverika (Abramis sapa P.)
Mrijesti se u aprilu i maju, naraste do dužine od 35 cm. Karakteristike ove vrste: tupasta njuška, uočljivo veliko oko na maloj glavi, 41-48 linija na analnoj peraji

• Deverika (Abramis brama L.)
Mrijesti se u maju i junu. Dužine je do 80 cm. Prsna i trbušna peraja su od sivkaste do žućkaste boje

• Krupatica (Blica bjoerkna L.)
Mrijesti se od aprila do juna. Dužine je do 40 cm. Prsna peraja su joj crvenkasta ili narandžasta, 22-26 linija na analnoj peraji

• Kesega (Abramis ballerus L.)
Mrijesti se od aprila do juna. Dužine je do 45 cm. Najvitkija je i pljosnata. Ima dugo bazno podrepno peraje pojačano sa tri tvrde koštane špičice, 39-46 linija na analnoj peraji

deverika

• Šljivonosa (Vimba vimba L.)
Mrijesti se od aprila do juna. Dužine je do 50 cm. Slična škobalju, ali joj je nos uočljivo tamniji, 20-25 linija na analnoj peraji

Deverika može narasti do 80 cm dužine i do 6 kg težine, a životni vijek može biti i do 20 godina, premda su prosječni primjerci deverike u ulovu od 30-40 cm dužine i 0,5-1,5 kg težine. Aktivnost deverike zavisi prije svega od doba godine koje određuje temperaturu vode, i od doba dana koje određuje dinamiku ishrane. Preko zime, deverike su neaktivne, osim u slučaju da pronađu područje priliva toplije vode (termocentrale, kanalizacioni izlivi i sl.) gdje ima dovoljno hrane. Sa nastupanjem proljeća i zagrijavanjem vode, deverike postaju aktivnije i kreću u potragu za hranom neophodnom za dozrijevanje polnih žljezda i pripremu za mrijest. Mlađe jedinke se hrane sitnijim predstavnicima faune dna (pužići i školjkice i dr.) Jelovnik starijih je sličan, samo što jedu vrste većih dimenzija. U područjima sa bogatom biljnom vegetacijom, deverike će “pasti”, ali ne zbog nje same, nego zbog obilja račića i larvi raznih insekata u toj vegetaciji. S proljeća deverika se hrani preko cijelog dana, iako najintenzivnije ujutru i predveče. Sa zagrijavanjem vode, vrijeme hranjenja se dijeli na jutarnji i večernji period. Sa nastupanjem jeseni i zahlađenjem, prelazi se ponovo na režim sličan onom u proljeće do dolaska zime i krtoženja. U potrazi za hranom, jata deverika borave i na muljevitim i na pjeskovitim, pa čak i kamenitim terenima. Ujutro i predveče u ljeto deverike prilaze obali radi ishrane, dok najveći dio vreline ljetnog dana provode u dubljim i svježijim dijelovima matice. Ljetnje noći provode u plićoj vodi. Deverika spada u krupne riblje vrste, a njen rast zavisi, kako od populacije drugih riba u vodi, tako i od količine hrane u vodi u kojoj živi. U nedostatku hrane, cijela populacija deverike zakržljava.

Mrijest deverike nastupa u aprilu i traje do kraja juna pri temperaturi vode između 10 i 16 stepeni Celzijusa. U plitkoj (0,2-0,5 m dubine), dobro zatravljenoj vodi, deverike se mrijeste u društvu ostalih, njoj srodnih vrsta, polažući ikru po vodenoj vegetaciji. Mrijest se najintenzivnije odvija ujutru, između 6 i 9 sati, na mjestima zaštićenim od vjetra i ne traje duže od 2-3 sata. Polnu zrelost deverike stiču već u trećoj godini života (mužjaci), a najkasnije do pete godine (ženke). Ženka u zavisnosti od uzrasta tj. veličine, položi od 100.000 do 600.000 komada ikre. Deverika kod nas, kako je već pomenuto, spada u tzv. ”bijelu ribu”.

BODORKA – Rutilus rutilus (Linneaus, 1758)

bodorkaBodorka je tipično evropska riba i ne naseljava samo vode Norveške. Najviše joj odgovaraju dublji i sporiji riječni tokovi, jezera i kanali sa puno priobalnog rastinja. Najviše se zadržava na mjestima bogatim trskom, rogozom i ševarom. Pored ovog, voli tvrdo dno gdje voda nanosi i taloži prirodnu hranu. Karakteristike su joj: krupna srebrnasta krljušt koja se lako čisti, žuta peraja i oči zlatno-žute boje sa karakterističnom mrljom u gornjem djelu oka pa joj odatle i potiče jedan od naziva, zlatooka. Vrlo je slična crvenperki, pa je oni manje iskusni ribolovci teško razlikuju. Mrijesti se od februara do aprila čim temperature vode pređu 10 stepeni. Ikru polaže na dubini od 1,5 m. Ženka može položiti od 1.000 do 100.000 komada jajašaca, što je i glavni razlog brojnosti ove vrste. Mlađ se izleže za 4 do 10 dana i odmah počinje da se hrani. Može narasti do 30 cm i imati težinu oko 0,5 kg.

CRVENPERKA –  Scardinius erythrophtalmus (Linneaus 1758)

crvenperkaCrvenperka naseljava rijeke sjeverne Azije i Evrope, sem voda Skandinavije, Škotske, Pirineja i Apenina. Naseljava pretežno nizijske rijeke sporog toka, jezera, mrtvaje i veštačka jezera, bare i iskope. Može se naći i u mirnijim meandrima tekućih voda uz deverike. Crvenperka boravi u blizini vodenog rastinja kao sto je lokvanj, drezga, šaš, trska. Za vrijeme toplih ljetnjih dana, cijela jata crvenperki se podižu ka površini rijeke. Rjeđe izlazi na otvorene vode, a tokom zime se u jatima povlači u dubine. Mrijesti se u maju i junu među podvodnim biljem u bistroj tekućoj vodi. Ženka položi od 90.000 do 200.000 prozirno-žutih jajašaca. Mlađ se izleže u intervalu od 6 do 7 dana i vrijeme provode u plićacima hraneći se plankonskom hranom. Kako rastu, tako se sele ka dubljoj vodi i prelaze na ishranu insektima. Rastu veoma sporo pa u nekim vodama treba da prođe i četiri godine prije nego što dostignu polnu zrelost.

Crvenperka je jedna od rijetkih ciprinida koja se hrani u toku cijele godine, sa kratkim prekidom u toku parenja. Mladj se hrani planktonom, veće ribe pretežno biljnom hranom, insektima, puževima i ribljom mlađu. Crvenperka je izuzetno izdržljiva riba. Nije rijedak slučaj da u zatravljenim i zabarenim vodama, starih riječnih rukavaca posljednja riba koja uspijeva da preživi, jeste upravo crvenperka. Podvrsta Scardinius erythrophthalmus racovitzai se prilagodila životu u toplim izvorima u Rumuniji. Optimalna temperatura vode u kojoj ove ribe žive je od 28 do 34°C, a ugibaju kada temperatura vode padne ispod 20°C. Prosječna dužina odrasle jedinke iznosi između 20 i 30 cm, a kapitalaca težine preko pola kilograma i 35 do 40 cm. Najteži poznati primjerci crvenperke bili su preko dva kilograma, ali su to mahom bili hibridi iz ukrštanja sa deverikom ili drugom krupnijom ribom iz familije ciprinida. Crvenperka se od beovice razlikuje po položaju usta, više su uzdignuta, po oštrom prelazu između trbuha i podrepnog peraja, kao i daleko povučenom leđnom peraju prema repu.

Lako ju je na prvi pogled zamjeniti i sa bodorkom. Prepoznaćete je po crvenim perajima dok su kod bodorke narandžasta, tamno bronzano-zlatnom tijelu koje je kod bodorke srebrno i ustima zakrivljenim nagore umjesto nadole kod bodorke. Bodorke i crvenperke se u prirodi međusobno pare stvarajući hibride koji imaju potpuno ravna usta.

Zbog oblika usana, crvenperka se uglavnom hrani sa površine vode. Kada je vrijeme toplo, crvenperka obično miruje u zatonima vrebajući insekte koji slijeću ili padaju na površinu vode. Takođe voli da se hrani ljuskarima i mekušcima sa dna. Krupniji primjerci čak proždiru sitnije ribe.

BJELICA – Leucaspius delineatus (Heckel, 1843)

bjelicaLedja su joj zelenkasta, a bokovi i trbuh srebrnasti – bočna linija joj je iscrtana u prvih desetak krljušti. Krljušt joj jako lako otpada. Dužina glave joj je jednaka širini tijela. Tijelo joj je valjkasto, i naraste do dvadesetak centimetara. Ima je u donjim tokovima rijeka i u jezerima, pri površini vode. Mrijesti se ljeti, a ikru polaže na plivajuće lišće i druge predmete na površini vode. Donoseći je kao živ keder, prenosimo je u druge vode.

ŠKOBALJ –  Chondrostoma nasus (Linneaus, 1758)

skobaljŠkobalj je riba koja se kreće u velikim jatima i hrani se algama i muljem koje skida sa krupnog šljunka. Rasprostranjen je po cijeloj Istočnoj Evropi. Naseljava brze vode u kojima živi sa mrenom, klijenom i ploticom.

Leđa su mu tamnozelena, bokovi i trbuh srebrnasti, peraja crvenkasta. Tijelo je izduženo. Glava mu je sa karakterističnim usnama, prilagođenim za struganje hrane sa kamenja. Usta su postavljena nadole ispod većeg nosa.

Kada je voda bistra treba ga tražiti u glavnom toku, a kada se zamuti prilazi obali i tu traži hranu.

Mrijesti se od marta do maja i ženka izbaci u proseku 75,000 jajašaca. Jedinke su spremne za parenje nakon tri godine.

Iako je rado pecana riba, jer se na udici bori sve do meredova, meso mu nije na cijeni.

Nakon šest godina, što je pristojna starost za škobalje, naraste do 50 cm, a težina mu može biti i do 3 kg.

Populacija u jezeru mu je, kao i mreni i krkuši, jako mala jer su te ribe ubacivane od strane ribolovaca i ne mogu se mrijestiti u jezeru.

MRENA – Barbus barbus (Linneaus, 1758)

mrenaMrena naseljava sve vode centralne i zapadne Evrope. Najradije se nalazi u glavnom toku rijeke, tamo gdje je dno od kamena. Tipično naseljava više i srednje tokove rijeka. Aktivna je pretežno noću, ali se hrani i danju nakon oluja, kada kupi male životinje koje su upale u vodu. Mrena se kreće u jatima koja sačinjavaju ribe različitih veličina. Hrane se tako što pretražuju dno i okreću kamenje sa dna, kako bi ispod njih pronašle životinjice. Kada voda počne da se hladi, mrene, kao i šaran, prelaze u fazu mirovanja i povlače se ka najdubljim dijelovima toka. Mrena je riba karakterističnog i lako prepoznatljivog izgleda. Leđa su joj tamnozelena ili braon boje, bokovi tamnozlatni sa nijansom bakarne boje, dok joj je stomak sa dosta žute nijanse.

Tijelo mrene je izrazito vretenasto, prekriveno sitnim krljuštima. Glava mrene je karakteristična i po položaju usana odmah ćete shvatiti da se ova riba hrani sa dna. Usta su sa donje strane glave, gotovo ravna sa podlogom. Na usnama mrena ima dva para brčića. Oči su joj sitne. Mrena može porasti i do 8 kg, ali je najčešća lovna težina od 500 g do 1 kg. Mrijesti se od maja do jula. Ženke polažu do 10.000 jajašaca u bistru i hladnu vodu bogatu kiseonikom. Ono što je karakteristično za mrenu je da u tom periodu migrira u salmonidne vode i da se u njima hrani insektima koje pronalazi na dnu ispod kamenja. Treba obratiti pažnju da je ikra mrene otrovna za vrijeme mrijesta i taj se otrov ne može uništiti kuhanjem ili prženjem. Meso mrene je u toku cijele godine ispravno za jelo. Mrena se hrani larvama komaraca, efemerama, trihopterama, biljem i zooplanktonom, mada neće odbiti ni druge vrste životinja koje može naći prevrćući kamenja na dnu.

KRKUŠA – Gobio gobio (Linneaus,1758)

krkusaKrkuša naseljava sve evropske vode sem one u Skandinaviji, Škotskoj, Pirinejima , južnoj Italiji i Grčkoj i to sa većim brojem podvrsta. Naseljava sva moguća staništa od planinskih potočića do bazena. Iako nije česta u dubokim bazenima, u njima može porasti izuzetno krupna. Ponekad se čak nalazi i u morskoj vodi sa manjom koncentracijom soli. Potrebna joj je bistra, topla voda srednje jako struje i kameno ili pješčano dno. Mrijesti se od maja do juna iznad kamenitog tla obraslog travom. Nastavlja sa hranjenjem i u toku zime sa tim što se seli u veće dubine. Nakon 2 do 3 godine krkuša postaje polno zrela. Njegov životni vijek je oko 6 godina i maksimalno poraste 15 cm. Ova tanušna srebrna ribica je ukrašena crnim tačkama po cijelom tijelu i perajima. Izuzetno liči na sitnu mrenu ali ima jedan par brčića dok mrena ima dva para. Po položaju usana može se zaključiti da se hrani sa dna larvama insekata, puževima i zglavkarima. Usne mogu da joj se transformišu u tubu kojom je u stanju da isisa životinjice iz tla kao usisivač. U prirodi ona je hrana većim predatorima.

BADELJ (VIJUN) –   Cobitis elongatoides (Bacescu et Maier, 1969)

badeljMeđu čikove najčešće ubrajamo dvije vrste riba: kamenog čikova (Misgurnus fosilis) i badelja (Cobitis taneia). Ovo su ribe nizijskih voda crnomorskog sliva. Mogu da prežive i u uslovima gdje bi svaka druga riba uginula. Uz pomoć jednog crijeva apsorbuju kiseonik iz vazduha i stvaraju rezerve, pa mogu ukopani u vlažnom mulju da opstanu i po mjesec i više dana. Bez obzira na veličinu, ovo su veoma bitne ribe u ekosistemu, jer proždiru i najsitnije hranjive ostatke sa dna voda. Važna su karika u lancu ishrane i drugih riba ali i barskih ptica.

Kameni čikov je tanji, a njegovo oblo tijelo je bočno izduženo kako se ide ka repu. Ima šest brkova iznad gornje usne. Leđa su mu zeleno-braon boje, dok je žuto-braon boje sa strane. Nepravilno je prošaran po cijelom tijelu braon pjegama. Naraste do 20 cm. Živi u rijekama jačih struja, gdje se obično krije iza sitnog kamenja, u vodenoj travi ili u korjenju priobalnog bilja. Hrani se krupnijim podvodnim insektima i račićima, noću i u sumrak. Mrijesti se od aprila do juna, polažući ikru na kamenja i podvodno bilje. Jaja se izvaljuju nakon 14 do 16 dana, u zavisnosti od temperature.

Badelj je mnogo čistijih boja. Na svijetlo žutoj podlozi, nalaze se čisto braon pjege. Kao i kod čikova, tijelo badelja je vitko, ali je bočno spljošteno od glave do repa. Takođe ima šest brkica na gornjoj usni, ali su oni mnogo kraći nego kod prvog. Ispod svakog oka nalazi se po jedna mala bodlja okrenuta ka repu. Naraste do 10 cm. Živi u sporotekućim rijekama i drenažnim kanalima. Ukopava se u mulj, tako da mu samo glava viri ili se u toku ljetnjih mjeseci, kada voda opadne i procvjeta, krije se u gustom vodenom bilju. Hrani se sitnim ljuskarima sa dna u toku cijelog dana, ali izbjegava jako sunčane periode. Mrijesti se od aprila do juna, polažući ikru na alge na dnu vode.

GAOVČICA (GAVČICA) – Rhodeus sericeus (Pallas, 1776)

gaovcicaGaovčica živi na sjeveru od Alpa, sa izuzetkom Skandinavije, Danske i Britanije. Na zapad se prostire sve do rijeke Rona, a na istoku do Kaspijskog mora. Naseljava mutne vode donjih tokova rijeka, rukavce i mrtvaje, kao i jezera i bazene.

Rječne školjke (rod Anodonta i rod Unjo) su neophodne da bi se gaovčice razmnožavale, što čine od aprila do avgusta. Za vrijeme ovog perioda, legalica dužine 5-6 cm raste na tijelu ženke iza analnog otvora. Ova legalica služi da bi ženka položila jaja direktno u školjku, gdje se ona razvijaju u ribice. Zaštićena jedna ženka može položiti između 40 i 100 jaja, a dešava se da u jednoj školjci bude i do 200 jajašaca.

mrijest-gaovciceJajašca se izvaljuju za 15 do 20 dana ne napuštajući odmah domaćina. Nakon napuštanja mlađ se hrani zooplanktonom, a odrasle ribice se hrane mekušcima sa dna vode.

Tijelo gaovčice je visoko i bočno spljošteno. Leđa su joj sivkastozelena, bokovi srebrnasti. U sredini tijela ima jasnu zelenkastu prugu. Gaovačica kratko živi, u prosjeku pet godina. Naraste obično od 5 do 8 cm, veoma rijetko 10 cm. Meso joj je ljutkasto, ali je i pored toga izuzetan mamac za grabljivice. Zbog svoje izuzetne koloritnosti i zanimljive biologije gaji se i u akvarijumima.

SUNČANICA – Lepomis gibbosus (Linneaus, 1758)

suncanicaSunčanica je mala riba i danas vrlo brojna u mnogim našim vodama. Postojbina su joj južni dijelovi Sjeverne Amerike. Zbog svog neobično atraktivnog izgleda prenešena je u Europu kao akvarijumska ribica. Ljudskom nepažnjom raširila se po prirodi gdje se izuzetno brzo namnožila, ozbiljno ugrozivši mnoge naše autohtone vrste. Smatra se tipičnim “ribljim korovom”. Najbolje se snašla u plitkim toplim stajaćim vodama sa puno bilja, ali uspjela se održati čak i u pojedinim hladnim salmonidnim vodama. Premda mala rastom (super kapitalci teže znatno manje od pola kilograma) agresivne je naravi i grabljivog ponašanja. Hrani se svim vodenim životinjicama koje uspije da ulovi i proguta uključujući i mlađ drugih vrsta riba. Za razliku od većine evropskih vrsta, sunčanice požrtvovano čuvaju svoju ikru i tek izlegle ličinke od većih riba. Zahvaljujući tome, vrlo se brzo množe u vodama gdje je izlovom smanjen broj većih grabljivih vrsta (štuka, som…)

ŠKOLJKAŠI I PUŽEVI

barska-skoljka

Barska školjka je slična riječnoj, ali ima tanju ljušturu, iz razloga što je barska voda mirnija od one u rijekama i kanalima. Školjke su pokrivene čvrstom ljušturom, koja se sastoji od dva pokretna kapka. Najveći dio života provode na dnu rijeka, kanala, bara, poluzarivene u pješčano dno. S vremena na vrijeme premještaju se s mjesta na mjesto. Kreću se veoma sporo, 20 do 30 cm na sat, pri čemu ostavljaju za sobom duboku brazdu. Građa tijela “slatkovodnih školjki” prilagođena je životu na pjeskovitom ili muljevitom dnu rijeka.

zebrasta-skoljka

Zebrasta školjka može da postigne brojnost do 700.000 pojedinaca po metru kvadratnom. Nastanjuje se na tvrdim predmetima, koje u potpunosti pokriva. Veličine je nokta ili do 2 cm. Ime je dobila zbog prugastih šara i u mnogome liči na neke vrste morskih školjki. Ima ih u tri boje. Filtrira zagađenu vodu. Što se tiče razmnožavanja one su najplodnije od svih životinja. Počinje da se reprodukuje 6-7 nedelja od naseljavanja. Životni vijek joj je do pet godina. Odrasla ženka Zebre školjke može proizvesti između 30.000 i milion jaja godišnje. Oko 2-5% jedinki i odraste. Obično počnu od kraja proljeća do početka ljeta slobodno da plivaju larve koje su mikroskopske veličine nevidljive golim okom. Odrasla Zebra školjka može da preživi van vode nekoliko dana ili nedjelja ako je temperatura niska i vlažnost vazduha velika. U vodi otvaraju svoje ljuske. Oklop im je oštar. Hvataju se na čvrste predmete (kamenje, potopljeno granje i korijenje…)

slatkovodni-puz

Slatkovodni puževi prilično su aktivne životinje, koje se kreću pomoću mišićavog stopala po kamenju i bilju hraneći se uglavnom prevlakama zelenih algi koje prekrivaju predmete. U potocima i rijekama dolaze predstavnici dvaju podrazreda: prednjoškržnjaci (Prosobranchia) i plućnjaci (Pulmonata)

Plućnjaci uglavnom preferiraju stajaće ili slabo tekuće vode, a neke vrste su prilično otporne na zagađenje. To je zbog toga što udišu atmosferski zrak, iz kojeg u dijelu plaštane šupljine pomoću mreže krvnih žila izdvajaju kisik. Prednjoškržnjaci uglavnom dolaze u tekućim vodama s puno kisika.

VODOZEMCI

TRITON – Triturus vulgaris

Odmah u prvim obilascima i čišćenjima obale jezera, naišli smo na jedan primjerak tritona. Ovo je drugi primjerak pronađen 15. juna 2014. godine.

Triton – Mali vodenjak ima izduženo tijelo, s dugim repom. Mogu doseći 10 cm dužine, a ženke su nešto manje. Koža mu je glatka, s leđa maslinasta, a s trbuha svjetlija i posuta tamnim točkama, koje se na glavi odozgo spajaju u pruge. Trbuh je po sredini narančast. Ženke su nešto manje od mužjaka, blijeđe, a točke na njihovom tijelu su im sitnije.

Mužjaci u doba parenja razvijaju valovitu krijestu i kožna proširenja na prstima stražnjih nogu.

Mužjaci postaju spolno zreli nakon 2 do 3 godine, a ženke oko godinu dana kasnije. Postoje i neotenične jedinke, koje dosegnu spolnu zrelost bez da se potpuno preobraze.

U sezoni parenja, u rano proljeće, mužjaci prvi stižu u vodena staništa. Ženkama se dodvoravaju posebnim položajima tijela i mašući repom u njihovom smjeru.

Mužjaci predaju ženkama paketiće spreme, te dolazi do začeća. Ženka polaže 100 do 300 jaja. Pojedinačna jaja promjera do 4 mm sakrivena su u naborima vodenog bilja.

Larva Tritona

Iz jaja nakon 1 do 3 tjedna izlaze ličinke. Ličinke su zdepaste sa čupavim škrgama. Narastu do veličine 4 cm.

Ličinke se nakon nekoliko mjeseci preobraze u mlade vodenjake, te izlaze na kopno.

U zatočeništvu, mali vodenjaci mogu doživjeti preko 25 godina, ali u prirodi rijetko žive duže od 7.

Zelena žaba – Rana esculenta

zabaTo je Srednje velika bezrepa životinja čvrste građe, dužine do 12 cm, ali najčešće manja. Jestiva zelena žaba ustvari je hibrid između male zelene žabe (Pelophylax lessonae) i velike zelene žabe (Pelophylax ridibundus), te je izgledom između roditeljskih vrsta, ali može biti više nalik na malu zelenu žabu. Ova tri taksona teško se morfološki razlikuju. Stražnje noge su joj snažne i duže od prednjih, srednje duge u odnosu na tijelo. Oči imaju vodoravnu zjenicu. Glatka koža je sivozelena, maslinasta do zelena, prekrivena tamnim mrljama. Često je prisutna žuta pruga po sredini leđa. Trbuh je svijetao i najčešće posut sivim mrljicama. Mužjaci imaju parne vokalne vrećice sive boje, koje se nalaze iza kutova usta. Zovu u velikim zborovima iz vode, danju, režećim „reh … reh … reh“ koje je lako razlikovati od glasanja druga dva taksona zelenih žaba.
Ličinke su srednje veliki do veliki maslinasti punoglavci bijelog trbuha. Vrh repa je ušiljen.
Odozgo smeđa, odozdo žućkasta jaja su u kuglastim želatinoznim nakupinama od nekoliko stotina, položenim na vodeno bilje blizu površine vode.

Stanište i aktivnost
Vodena vrsta koja nastanjuje uglavnom plitka stajaća i sporo tekuća vodena tijela kao što su jezerca, močvare, mrtvaje, kanali, jarci, spore rijeke i potoci. Izbjegava guste šume, velika jezera i brze tekućice. Odabire staništa gusto obrasla vodenom vegetacijom. Aktivni su danju, ali mogu biti aktivni i noću kada često izlaze na tlo u potrazi za hranom. Vole sunce i često se mogu vidjeti kako se sunčaju na vodenom bilju ili uz obalu.

Životni ciklus
Razdoblje parenja je u kasno proljeće. Mužjaci ženke privlače glasanjem, te ih hvataju oko prsa prednjim nogama. Ženka polaže jaja, a mužjak ih pritom oplođuje. Ona položi 3000-10000 jaja u nakupinama koje sadrže po nekoliko stotina jaja. Iz njih izlaze punoglavci koji narastu do 8 cm dužine s repom. Mogu doživjeti 14 godina u prirodi.

Prehrana i predatori
Ličinke su biljojedne, te se hrane algama i vodenim biljem. Odrasli se hrane uglavnom beskralješnjacima (najčešće kukcima) Mogu pojesti i manje vodene kralješnjake.
Ličinke su hrana ličinkama vodenih kukaca, vodenim kukcima, vodenjacima, gmazovima, pticama i malim sisavcima. Odrasli su dio prehrane mnogih vrsta gmazova, ptica i sisavaca.

Ribarica – Natrix tessellata

Engleski naziv: Tesselated Water Snake
Njemački naziv: Würfelnatter
Porodica: guževi (Colubridae)
Rasprostranjenost u BiH: U cijeloj BiH
Otrovnost: Neotrovna
Stanište: Blizina tekućica, ribnjaci, jezera itd. Ako ju se pokuša uhvatiti često sikće te se, kao i bjelouška, pravi mrtva. Vrlo dobro pliva i može roniti duže vrijeme.
Prehrana: Hrani se gotovo samo ribom koju jede živu.
Duljina tijela: 65-90 cm
Broj jaja: 5 – 25
Nadmorska visina: Uglavnom niže nadmorske visine do 800 m

Bjelouška – Natrix natrix

KONICA MINOLTA DIGITAL CAMERAEngleski naziv: Grass Snake
Njemački naziv: Ringelnatter
Porodica: guževi (Colubridae)
Rasprostranjenost u BiH: U cijeloj BiH
Otrovnost: Neotrovna
Stanište: Vlažnijia staništa u blizini stajaćih ili sporih tekućih voda. Uglavnom živi blizu jezera, ribnjaka te mirnijih rijeka. Ovo je naša najčešća zmija koja je aktivna i noću i danu. Nalazimo je na kopnu, no dobro pliva te može loviti plijen i u vodi. Ukoliko je uznemirena sikće, ali uglavnom ne grize, a kako bi otjerala predatora ponekad se pravi mrtva.
Prehrana: Uglavnom vodozemci, ali i ribe te manji sisavci i ptice.
Dužina tijela: Do 200 cm
Broj jaja: 8 – 30, zavisno o veličini ženke
Nadmorska visina: Do najviših nadmorskih visina
Zanimljivosti: Kada je ugrožena prevrne se na leđa i glumi da je mrtva. Iz analnih žlijezda ispušta tekućinu neugodna mirisa na koju se prikupljaju muhe što još više pojačava dojam uginule životinje. U samoobrani može na protivnika ispustiti sadržaj crijeva i otjerati ga neugodnim mirisom.

Barska kornjača (Emys orbicularis)

kornjaca1

Barska kornjača jedna je od samo dvije slatkovodne vrste kornjača u Europi. Ima gladak leđni oklop, preklopljen prema prednjem dijelu trbušnog oklopa, pa se može podići kad kornjača uvlači glavu. Zadržava se u vodama stajačicama i sporim tekućicama, obraslim gustom vodenom vegetacijom. Provode mnogo vremena sunčajući se na srušenom drveću, ili kamenju. Na prvi znak opasnosti bježi u vodu i zaranja.

Jedu žabe, ribe i druge male životinje u vodi i na kopnu. Ovisno o podvrsti dostignu prosječnu veličinu od 15 do 20 cm, dok se težina kreće od 400 – 700 gr.

Mužjaci su manji od ženki, spolno zreli postaju nakon navršenih 12 godina starosti. Parenje se odvije u proljeće u vodi, i to odmah nakon izlaska iz hibernacije. Ženka izlazi na kopno kako bi položile jaja u udubinu u zemlji, koju prethodno omekša mokraćom.

Zimu provode uvučene u muljevito dno plitkih voda stajaćica.

Slatkovodna spužva (Spongilla lacustris ; Linnaeus, 1758)

Poriferaspužve ili sunđeri su vodeni organizni dimenzija od 1 cm do 1m. Žive u moru osim jedne porodice (Spongilidae) koja živi u vodama na kopnu. Ćelije im ne mogu funkcionisati samostalno već samo usaglašeno iako se mogu iskidati i da od svakog iskidanog dijela nastane nova jedinka. Zbog ove osobine smatraju se jednostavnim metazoama. Tijelo im je specifično građeno. Pričvršćeni su za podlogu i hrane se pasivno. Mlade jedinke žive samostalno, pupaju i tako nastaju kolonije. Najprimitivnije vrste su i najsitnije vrste. Rast i oblik spužve uslovljeni su prirodnom podloge za koju se spužva prihvata i brzinom strujanja vode i talasima.

Spužve pripadaju višećelijskim beskičmenjačkim životinjama, ali nisu pravi višećelijski organizmi jer nemaju tkiva i organe. Sastoje se od ćelija koje su u visokom stepenu nezavisne što se može dokazati vrlo jednostavnim eksperimentom. Tijelo spužvi se propusti kroz najfinije sito od svile čime se doslovno razdvoji na pojedinačne ćelije. Ako se tako isjeckana spužva vrati u prirodnu sredinu, pojedinačne ćelije će se nakon oko tri sedmice ponovo udružiti u cjelovitu jedinku. Upravo je dokazano da ćelije mogu opstati potpuno neovisno jedna od druge. Ni jedna druga životinja ne bi preživjela ovakavo surovo komadanje.

Veoma dugo su spužve, zbog svog sesilnog načina života, smatrani biljkama. Dodatnu zabunu unosi i njihova jarka obojenost, sa crvenom, narandžastom i žutom kao preovlađujućim bojama. Neke spužve (npr. u Bajkalskom jezeru) su čak i zeleno obojeni, samo što ta boja ne potiče od njihovog pigmenta već od pigmenta jednoćelijskih algi koje žive sa njima u simbiozi. Savremeni biolozi su i danas zbunjeni prisustvom pigmenata u tijelu spužvi koji žive uglavnom u uslovima tame, a poznato je da se funkcija pigmenata vezuje za svjetlost.

Komentari

komentara